Insulin zavisni dijabetes Intervju Novosti O dijabetesu Vesti Zanimljivosti

Dijabetes i celijakija – Anina priča

  • April 9, 2023
  • 9 min read
Dijabetes i celijakija – Anina priča

Na našim platformama do sada nismo mnogo pažnje poklanjali komorbiditetima – bolestima koje često idu uz dijabetes. Jedna od takvih bolesti je i celijakija, autoimuna bolest koja napada imuni sistem i reagujujući na uneseni gluten, dovodi do oštećenja sluznice tankog creva. Pored ovog oštećenja, neadekvatno aktiviran imuni sistem može oštetiti i bilo koji drugi organ. Osobe koje imaju dijabetes imaju do 20 puta veću šansu za razvitkom celijakije nego što ima opšta populacija.

Prenosimo vam intervju sa Anom Špoljarić, dugogodišnjom volonterkom i aktivistkinjom za osobe s dijabetesom, organizatorkom i učesnicom najvećih dijabetičkih projekata u Hrvatskoj. Ana je autor mnogobrojnih tekstova i objava u časopisu, na Fejsbuku i na portalu Zagrebačkog dijabetičkog društva kao i na blogu NaInzulinu.com. Ana je dijabetes dobila 2000. sa 14 godina, a celijakija joj je otkrivena 2 meseca nakon dijabetesa.

  1. Kako si otkrila da imaš celijakiju, koji su bili simptomi i koliko ih je teško prepoznati?

Celijakiju sam otkrila sasvim slučajno, rutinskom kontrolom prilikom dijagnoze dijabetesa tipa 1. Naime, za vrijeme boravka na pedijatrijskom odjelu, djecu testiraju na sve pa tako i na celijakiju budući da je također autoimuna bolest i povezana s dijabetesom. Kad kažem da su mi celijakiju otkrili rutinskim putem (prvo kroz krvne pretrage, a potom potvrdili putem biopsije tankog crijeva), to uistinu i mislim. Naime, nisam imala nikakvih simptoma koji ukazuju na celijakiju. Kako su mi tada objasnili liječnici, riječ je o takozvanom tihom obliku celijakije. Drugim riječima, prilikom konzumacije glutena, nisam ništa čudno osjećala u svom organizmu ili pak vidljivo, nisam imala promjene na koži. Tek kasnije sam razvila vitiligo koji je isto iz spektra autoimunih bolesti.

Za čitatelje ukratko, simptomi celijakije među ostalim su: povremeni ili kronični proljev, niski rast, odgođen pubertet, izostanak mjesečnice, kronična bol u trbuhu, kronični nedostatak željeza, nadutost, opstipacija, česti lomovi kostiju zbog osteopenije i/ili osteoporoze, problemi s kožom te mnogi drugi.

Važno je napomenuti da se prije smatralo kako se celijakija može razviti samo u dječjoj dobi, međutim, s vremenom se pokazalo da je ta informacija netočna te da se dijagnoza celijakije ili pak intolerancije, može razviti u bilo kojoj fazi života

  1. U vreme kada ti je otkrivena celijakija, koliko se o njoj znalo u društvu i kako je izgledao prvi period navikavanja? Šta ste sve ti i tvoja porodica morali da promenite?

Sumirala bih ovako – o celijakiji (do dijagnoze) nisam znala apsolutno ništa. Društvo također. Sjećam se rečenice gastroenterologa na pedijatriji kada mi je potvrdio da uistinu imam celijakiju. “Od sada više ne smiješ jesti pšenicu, zob, raž i ječam. Javite se u udrugu i tamo ćete sve naučiti.” Bila je to poprilično brza i zbunjujuća rečenica. Kao kad netko danas kaže: “hrani se zdravo i bit će ok.” Što točno znači hraniti se zdravo? Nekome možda znači da neće više jesti krafne jer su slatke, no paradoksalno tome, neko slano pecivo hoće jer nije slatko.

Tako i u kontekstu rečenice da više ne smijem jesti pšenicu, raž i ostalo. Teško je na prvu uopće bilo shvatiti da to znači da više ne smijem konzumirati ništa iz primjerice pekare – pa čak ni kukuruzni kruh.

Dijagnoza tjera čovjeka da brzo uči. U mom slučaju, budući da sam tad imala 14 godina, najveću ulogu u tome odigrali su moji roditelji. Brzo smo saznali da je gluten moguće naći svugdje i da su najbolje namirnice one koje nisu procesirane – dakle, one koje na deklaracijama imaju navedeno svega nekoliko sastojaka. 

Počeci su bili uistinu teški. Sjećam se nebrojenih pokušaja mojih roditelja da naprave “običan” kruh od bezglutenskog brašna. Sjećam se i visokih šećera i krivnje jer je to brašno bilo potpuno bijelo s hrpetinom ugljikohidrata. No, nisu posustajali u traženju pa je odjednom taj kruh postajao sve bolji i bolji. Bijelom bezlutenskom brašnu bismo dodavali heljdu, proso, kasnije orašide koje smo sami mljeli na mlinčić od kave. 

Večina prostora za odlaganje namirnica postala je “moja”. Obitelj je nastavila jesti glutenski kruh – no on je ima zasebno mjestašće. Čistile su se površine, pralo posuđe. Zaprške u varivima su postale stvar prošlosti, kolači su se rijetko radili, a kad i jesu, ponovno, čistile su se površine. S vremenom, u domaćinstvu je postalo lakše. Opterećenje se smanjivalo, a (su)život s celijakijom je postao načinom života. 

Također, s psihološke strane, sjećam se koliko mi je utješno bilo saznanje da nisam sama i da još jedna djevojka iz Splita ima dijabetes i celijakiju. Danas poznajem mnogo osoba s dijabetesom i celijakijom. Naši trenuci susreta su uvijek posebni, puni međusobnih savjeta i razumijevanja, a informacija da je je negdje netko našao nešto gluten free i diab friendly su uvijek neprocjenjive i simpatične. 

  1. Koliko je teško ukomponovati dijabetes i celijakiju?

Bezglutenski proizvodi poput raznih krekera, tjestenina, brašna i dijabetes se uglavnom ne vole. Ti su proizvodi puni ugljikohidrata i masnoća. Srećom, malo po malo i na tom području idemo prema naprijed. Odnosno, danas se mogu naći bezglutenski proizvodi koji imaju smanjeni udio ugljikohidrata pa dolazimo do win-win situacije. Posebno se veselim kad ih vidim na našim prostorima, no uglavnom ih više ima u ostalim europskim zemljama poput Njemačke. 

  1. Kako se ponašaš kada odeš u restoran? Da li konobari znaju dovoljno o celijakiji i gde se sve krije gluten?

Odlasci u restorane su doista rijetki, a i kad odem uglavnom uzimam bazična jela poput pečenog mesa, krumpira u kuhanom ili pečenom obliku te povrća sa žara ili salate. Iako su nabrojana jela prirodno bez glutena, svejedno provjerim s osobljem je li hrana bila u doticaju s ostalim namirnicama. Dakle, je li se meso koje uzimam, peklo na ulju ili u posudi gdje se prethodno pohalo meso. 

Smatram da i dan danas manjka znanja o celijakiji općenito. Posebice u odgojno obrazovnom sustavu koji educira buduće kuhare, konobare ili pak hotelijere. Često se celijakija spominje u kontekstu dijete slavnih osoba, pa se nekako izgubi ozbiljnost stvarnog stanja. Zato, smatram da je izuzetno važno da svaki pojedinac s celijakijom educira okolinu u kojoj se nalazi. 

  1. Tvoje udruženje je učestvovalo u projektu “Organizacijom i znanjem do zdravlja oboljelih od celijakije i dijabetesa” sa udruženjem osoba sa celijakijom. Da li nam ukratko možeš reći rezultate projekta?

Baš zbog sve češće koincidencije dijabetesa i celijakije udruga CeliVita – život s celijakijom pozvala je Zagrebačko dijabetičko društvo da uz Prehrambeno biotehnološki fakultet sveučilišta u Zagrebu (PBF) budemo partneri u europskom projektu. Rezultati su među ostalim doveli do sljedećeg:

  • međusobno učenje i razumijevanje znanja organizacija o ovim dvjema bolestima,
  • znanje o osnovama dijetetike od strane stručnjakinje, profesorice s PBF-a,
  • edukacije nastavničkog osoblja ugostiteljskih i turističkih srednjih škola te stvaranje scenarija poučavanja budućih konobara, kuhara, slastičara, hotelijera
  • edukacije organizacija o digitalnom marketingu, HACCP standardu ( Hazard Analysis and Critical Control Point), implementacije gluten free standarda kod subjekata koji posluju s hranom, edukacije komunikacije s javnošću i drugo,
  • komunikacije s tijelima javne vlasti vezano uz temu donacije hrane i pomagala za dijabetes,
  • kreiranje platforme https://kriza.celivita.hr čija je svrha djelovanje prema potrebitima u Hrvatskoj u kriznim situacijama (poplave, potresi i sl.)

Suradnju s CeliVitom i Prehrambeno biotehnološkim fakultetom bih opisala ne samo kao vraćanje osnovama celijakije i dijabetesa, već mnogo više. Sinergija koja je povezala naše organizacije kroz ovaj projekt, je zaista ona sinergija koju bismo svi kroz javne i privatne sektore morali njegovati. Razumijevanje nečije potrebe, mogućnost pomaganja i razvitka je uistinu plemenito. Svim čitateljima koji imaju ili žele nešto više naučiti o celijakiji, od srca preporučam pogledajte stranice udruge https://celivita.hr 

  1. Da li smatraš da se znanje o celijakiji poboljšalo do danas i šta ti najviše smeta, da li postoje neki stereotipi u društvu?

U odnosu na proteklih 20 godina, poznavanje termina celijakije i grubo što se smije ili ne smije jesti se značajno poboljšalo. Ipak, još uvijek smatram da smo daleko od cilja. Najčešće će osoba biti uviđavna i neće nam dati “običan kruh”, međutim, iz neznanja će se nerijetko dogoditi da će istim nožem rezati svoj i naš bezglutenski kruh. Ne bih rekla zato da nam napakosti, nego jednostavno iz neznanja. Zato smatram da mi koji imamo celijakiju, moramo govoriti i educirati svoju okolinu. Baš kao i u slučaju dijabetesa. Stereotipa uvijek ima. U manjim sredinama pogotovo. No, osobno se nisam pretjerano susretala s njima. 

  1. Kako bi opisala svoj život sa dijabetesom i celijakijom danas?

Moj život ima izazova. Pogotovo kad negdje putujem. No, iskustvo me naučilo da uvijek nosim hranu sa sobom. Možda kvaliteta hrane neće biti nutritivno bogata i  neću moći jesti finu toplu juhicu, ali ipak, neću ostati gladna. Smatram se sretnom osobom jer sam okružena obitelji, prijateljima i osobama koje su uistinu uviđavne. Trude se uvijek imati uza se ili mi pripremiti nešto bezglutensko. Ja im apsolutno vjerujem, a do te faze smo došli kroz komunikaciju, njihovu zainteresiranost i međusobno poštovanje. U kontekstu dijabetesa, često se nađe Cola Zero u njihovim frižiderima i pokoji slatkiš. Sve ovo čini moju kvalitetu života uvelike boljom.

Ovakav osjećaj i potporu želim i ostalim osobama s dijabetesom i celijakijom. Širenje svijesti, pa i kroz ovaj intervju smatram da doista oplemenjuje i zato, hvala svima u Plavom krugu na ovom poticaju i ukazivanju važnosti.